Ponekad nisam svima dostupan, potreban sam i sebi

​Ponekad nisam tu ni za koga, trebam sebi. Ponekad treba da slušam sebe, da urežem svoje prostore, da ublažim svoje ivice. Iz tog razloga, ako ne odgovaram na poruke ili ako svoj mobilni telefon stavim u nečujni režim na nekoliko sati ili nekoliko dana, ne znači da sam zatvorio vrata svijetu, jednostavno sam uzeo neke vrijeme za sebe, za onu osobu za koju sam predugo zaboravio da brinem.

Zanimljivo je kako se, gotovo ne shvatajući, prepustimo „neželjenoj pošti“. Stavili smo se u ladicu sa zadacima, na poslednjoj stranici ličnog dnevnog reda ili na onoj pošti koja se na kraju izgubila u haosu našeg stola, jer će uvijek postojati nešto što će imati prednost nad nama .

„Postoje tri izuzetno teške stvari: čelik, dijamant i poznavanje sebe.“ ~Bendžamin Frenklin

Živimo u izuzetno zahtjevnom i konkurentnom društvu, znate. Uvijek ima previše stvari za uraditi. I kao da to nije dovoljno, ovome se dodaju novi komunikacijski sistemi, gdje su interakcije stalne i neposredne.

Naš život je organizovan u WhatsApp grupama, uvijek smo dostupni i uvijek se na ekranu telefona pojavi poruka, kao i novi e-mail za čitanje, fotografije koje volite i oznaka na koju treba odgovoriti.

To je pomalo poput života u epicentru u kojem, međutim, naš pogled ne može da vidi šta je u blizini. Naše umorne oči su u stanju da pročitaju potrebe drugih, ali nisu u stanju da dešifruju svoje … Čini se da je sve zamagljeno, splet koji je zapeo tamo, u našem srcu i u mislima kao da nešto ne radi, kao ako nešto nije išlo pravim putem, ne znajući šta tačno …

Dostigao sam granicu, čak iako još uvijek to ne shvatam

Mnogima ste potrebni, znate to. Svaki dan imate desetine planina za penjanje, prepune prepreka koje treba savladati, i bez sumnje, takođe uspevate. Ipak, ako uspjete, nećete dobiti nijednu medalju. Niko ne nagrađuje vaš trud, vašu predanost ili čak sve ono čega ste se odrekli za one oko vas. ​

Za kratko vrijeme stvari gube smisao i ljudi gube svoj ukus. U trenutku svijet gubi svoju muziku, poeziju, više mu nije prijatno i na kraju čovjek pada u svoje odgovornosti, proizvodeći isti efekat kao i kamen koji pada u jamu bez dna.

Biti tu za sve svakog dana nosi veoma visoku kamatnu stopu. Ovakva situacija, produžena tokom vremena, lako može dovesti do problema sa depresijom, pa se zbog toga moramo čuvati sledećih simptoma: Veliki umor koji ponekad nismo u stanju da oporavimo spavanjem ili noćnim odmorom. Glavobolja, migrena. Bol u leđima. Loša probava. Stalni osjećaj dosade, gubitak interesa za život. Nestrpljivost i razdražljivost. Frustracija, cinični komentari, loše raspoloženje, stalna apatija … ​​

Koliko god čudno izgledalo, živimo u hiper-stimulišućem i hiper-zahtjevnom okruženju, što nas na kraju drogira. Postajemo neosetljivi na sopstvene potrebe, stranci u srcu i izgubljene lutalice, zaboravljamo gdje je naše mesto i gdje živi naša duša.

Izgovoriti naglas „ovih dana nisam tu ni za koga, već samo za sebe“. Nikome se ne čini nepravda, ništa se ne previđa, a svijet će se i dalje vrtjeti kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, desiće se nešto divno: daćemo zeleno svijetlo svom emocionalnom isceljenju, daćemo sebi vreme, pažnju i prostor da se sklonimo. To je pomalo kao da uđemo u deblo drveta kako bismo uspostavili kontakt sa sopstvenim korijenima, vraćajući se u gotovo fetalni položaj, da bismo se hranili i omogućili da naše lišće i grane narastu visoko i slobodno da se približe nebu.

U nastavku predlažemo da razmislimo o nekim idejama koje vam mogu pomoći u postizanju ovog cilja.

Trikovi da preuzmete kontrolu nad svojim životom

U zbrci beskrajne rutine koja nas svakodnevno vidi zatočenicima obaveza prema sebi i drugima, mora ostati prostor, mali poseban kutak koji pripada samo nama samima. Poput spasilačkog bureta na koje se možemo osloniti kad god osjetimo da smo dostigli granicu.

Kad osjetite da vas spoljni pritisak sprečava da budete svoji, zaustavite se i vizualizujte ovu spasonosnu kapsulu i uđite u nju.

Vrijeme je da razmislite o planu spasavanja. Benjamin Franklin je govorio da „ako nemamo plan za preživljavanje svaki dan, osuđeni smo da vječno plovimo unazad“.

Ovaj plan preživljavanja mora imati cilj i biti u stanju da utvrdi šta je prioritet, a šta nije (danas mi je cilj da završim svoj radni dan, cilj mi je da se ne stresiram, moj plan je da mogu da izdvojim dva sata za sebe. Dobri odnosi sa kolegama i porodicom danas su sporedni).

Konačno, moramo biti načisto sa činjenicom da će biti dana kada ćemo ukupni i apsolutni prioritet biti samo mi. Jasno stavljanje do znanja onima oko nas da to nije oblik sebičnosti. Isključivanje mobilnog telefona, izlazak u šetnju, disanje i utočište u našim mislima je sa druge strane, čin stvarnog mentalnog zdravlja. Jer vjerovali ili ne, dana koji su nam potrebni je mnogo. A stavljanje našeg imena među „prioritete“ nije samo preporučljivo, već O

Konačno, moramo biti načisto sa činjenicom da će biti dana kada ćemo ukupni i apsolutni prioritet biti samo mi. Jasno stavljanje do znanja onima oko nas da to nije oblik sebičnosti. Isključivanje mobilnog telefona, izlazak u šetnju, disanje i utočište u našim mislima je sa druge strane, čin stvarnog mentalnog zdravlja. Jer vjerovali ili ne, dana koji su nam potrebni je mnogo. A stavljanje našeg imena među „prioritete“ nije samo preporučljivo, već OBAVEZNO.

Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/volte-sono-bisogno-stessa/

Leave a Reply

Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.

Up ↑

%d bloggers like this: