Postoje priče, odnosi i veze koje više ništa ne daju. Oni su poput užeta koji je previše zategnuto, poput zmaja koji želi da pobjegne, poput voza koji mora da krene na vreme i koji ne možemo da zaustavimo. Otpuštanje nikako nije čin kukavičluka ili predaje, jer znati kada je dosta , pravi je čin hrabrosti.
Nismo spremni da se distanciramo od ljudi koji su nam značajni ili da prestanemo da ulažemo vrijeme i energiju u projekat, zanimanje ili dinamiku koja nam je bila važna nedugo prije. Kažemo da „nismo spremni“, jer je naš mozak veoma otporan na promjene.
Ova cerebralna sklonost da uvijek ostanemo u istim prostorima, u istim zanimanjima i u društvu istih ljudi izuzetno nam otežava prelazak granica naše zone komfora. Ova gotovo opsesivna vezanost za ono što znamo navodi nas da kažemo sebi stvari poput „bolje je ako se malo duže opirem“ ili „čekam još malo da vidim da li se stvari menjaju“.
Međutim, savršeno dobro znamo da se određene promjene nikada neće dogoditi i da ponekad malo duže izdržati znači predugo čekanje. Obrazovali su nas na klasičnoj i neopravdanoj ideji prema kojoj „ono što te ne ubije te ojača“ i da ko napusti nešto ili nekoga to učini zato što odustaje i zato što mu se snaga volje savija.
Nije uvijek lako shvatiti kada je dovoljno
Kada se spotaknemo, padnemo i povredimo se, ne oklijevamo da se odmah izliječimo i shvatimo da je najbolje izbjegavati taj dio pločnika jer je opasan. Zašto ne bismo učinili isto sa našim vezama i sa svakom od onih oblasti zbog kojih osjećamo bol ili patnju? Ovo jednostavno pitanje ima odgovor koji obuhvata složene i delikatne nijanse. Kao prvo, u životu ne postoje trotoari sa rupama ili staze pune kamenja. Znamo da su ove metafore otrcane, ali problem je što se opasnosti u stvarnom životu ne mogu identifikovati sa tolikom preciznošću.
Drugo, moramo zapamtiti da smo stvorenja sa višestrukim potrebama: za vezanošću, za zajednicu, za zabavu, za seksualnost, za prijateljstvo, za posao … Evo promjene: ljudi su po prirodi dinamični, menjaju se.
Ove promenljive čine da osjećamo da moramo da napravimo stvarne „skokove u prazninu“ da bismo pokušali, eksperimentisali i čak preživeli. Stoga, ponekad, nudimo druge i treće mogućnosti manje pogodnim ljudima, jer će naš mozak uvijek će dati veću vrijednost povezanosti nego udaljenosti, poznatom naspram nepoznatog.
Sve nam ovo pomaže da shvatimo zašto nam je tako teško jasno da vidimo kada je nešto prešlo granicu i kada um deluje kao pravi neprijatelj šapućući nam iznova i iznova „ne predajte se, ne puštajte“. Međutim, osnovna i suštinska ideja mora biti integrisana u mozak: oni koji odvoje nešto što je štetno i što ne nudi sreću, ne odustaju, oni prežive.
Naučite da otkrivate svoju „slatku tačku“
Pronalaženje naše „slatke tačke“ je poput pronalaženja sopstvene ravnoteže, psihološke i emocionalne homeostaze. Mora se, međutim, reći da ova sposobnost nije povezana sa intuicijom, već sa objektivnim samo-učenjem i pedantno stečenim iskustvom i posmatranjem.
„Ništa nije dovoljno za one kojima nije dovoljno ono što je dovoljno.“
„Slatka tačka“ je i ono stanje u kojem je sve što dobijamo, radimo i u šta ulažemo vrijeme nas zadovoljava. Međutim, kada se pojavi senka stresa, zamućenja, straha, suza ili krajnje iscrpljenosti, ušli smo u „gorku tačku“: nezdravo područje iz kojeg moramo što prije da izađemo.
Počnimo da aktiviramo ovu slatku tačku kako bismo uživali u boljem kvalitetu života.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/differenza-arrendersi-sufficiente/
Leave a Reply